Dok se crnogorsko društvo sve više suočava sa pitanjima jednakosti i prava marginalizovanih grupa, jedna demografija ostaje gotovo nevidljiva za javne politike i akademske analize – LGBTI osobe koje su istovremeno pripadnici manjinskih naroda. Njihova pozicija na “marginama ” predstavlja fascinantan, ali i duboko uznemirujući uvid u granularnost društvenih nejednakosti koje karakteriše našu zemlju.
Kada analiziramo specifičnosti crnogorskih društvenih prilika, ključno je razumjeti da se tradicionalno patrijarhalnije strukture manjinskih zajednica – često uslovljene istorijskom marginalizacijom i potrebom za očuvanjem kulturnog identiteta – preklapaju sa već postojećim predrasudama protiv LGBTI populacije u širem društvu. Ova dinamika stvara jedinstveni egzistencijalni paradoks: mnogim LGBTI osobama manjinskog porijekla njihova etnička zajednica predstavlja istovremeno i jedini izvor sigurnosti u nesigurnom društvenom okruženju, ali i mjesto oštrog neprihvatanja njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Terenski rad koji je LGBTIQ Socijalni Centar sproveo tokom prethodnih godina otkriva duboke razlike u načinu na koji različite manjinske zajednice artikuliraju odnos prema LGBTI tematici. Albanska zajednica u Crnoj Gori, na primjer, često kombinuje urbane i ruralne tradicije koje bitno utiču na percepciju neheterosexualnih identiteta. Nasuprot tome, romska zajednica se suočava sa dodatnim ekonomskim pritiscima koji mogu učiniti coming out proces još složenijim zbog zavisnosti od porodičnih ekonomskih mreža. Ovaj fenomen se najbolje može analizirati kroz prizmu onoga što je američka pravnica Kimberlé Crenshaw već 1989. godine definisala kao interseccionalnost – teoretski okvir koji objašnjava kako se različiti modaliteti diskriminacije ne samo preklapaju, već međusobno transformišu i pojačavaju. U crnogorskom kontekstu, interseccionalnost dobija posebne konotacije: pripadnost manjinskoj naciji može značiti i formalnu stigmu – manjinska imena često omogućavaju diskriminaciju na tržištu rada – ali i neformalnu, kroz stalne mikroagresije i stereotipizaciju.
Konkretne manifestacije ovakvih složenih dinamika su brojne i duboko ukorijenjene u svakidašnji život. LGBTI osoba bošnjačkog porijekla u Plavu se suočava sa potpuno drugačijim društvenim pritiscima nego njena kolega iz Podgorice, baš kao što trans osoba hrvatskog porijekla iz Tivta navigira drugačijim kulturnim normama od one u Nikšiću. Ove geografske i etnodemografske varijacije dodatno komplikuju već složenu sliku identiteta i pripadnosti. Sistematska zapuštenost ovog područja u državnim politikama nije samo statistička greška – ona odražava fundamentalniju epistemološku dilemu crnogorskog društva o tome šta čini “građane” i kako se artikuliraju njihova prava. Trenutni antidiskriminacioni zakoni, iako napredni na papiru, ne uspijevaju da uhvate kompleksnost identiteta koji se nalaze na raskršću matrica društvenih privilegija. Antropološka istraživanja pokazuju da se problem nalazi u tome što neprestano govorimo o identitetima u singularu, kao da su ljudi samo Albanci, ili samo Romi, ili samo LGBTI. Realnost je hierarhijska – identitet je uvijek pregovaračko polje. Ova zapažanja direktno se ogledaju u izazovima sa kojima se suočavaju organizacije poput LGBTIQ Socijalnog Centra kada pokušavaju da artikuliraju potrebe grupa koje ne uklapaju u jednostavne kategorije zagovaračkog rada.
Zdravstvena zaštita predstavlja posebno štresantno teritoriju gdje se ovi fenomeni jasno manifestuju. Analize korisničkih iskustava pokazuju da LGBTI osobe manjinskog porijekla često izbjegavaju zdravstvene usluge iz straha od dvostruke stigmatizacije – jedne zbog njihove seksualne orijentacije, druge zbog njihove etničke pripadnosti. Medicinski praktičari primjećuju da pacijenti iz manjinskih skupina koji su dio LGBTI populacije preferiraju da traže pomoć izvan svojih lokalnih zajednica, što dodatno stvara prepreke u pristupu zdravstvenoj njezi.
Kada govorimo o prijedlozima za sistemsko unapređenje situacije, ključno je da razumijemo da linearna rješenja neće funkcionirati. Diferencijalni pristup mora uzimati u obzir ne samo pravo na jednako tretiranje, već i pravo na drugačije tretiranje – na priznavanje specifičnih potreba koje nastaju iz presjeka identiteta. To konkretno znači:
- Implementacija nacionalnih istraživanja koja eksplicitno prate i manjinsku pripadnost i LGBTI identitet kao različite varijable. Trenutna praksa agregiranja podataka praktično maskira iskustva ovih grupa i čini nemogućom formulaciju ciljanih intervencija.
- Razvijanje kulturno senzitivnih terapijskih pristupa i zdravstvenih usluga koji mogu odgovoriti na kompleksne potrebe ovih grupa. To znači ne samo jezičku pristupačnost, već i kulturnu kompetentnost među zdravstvenim djelatnicima.
- Subvencioniranje i institucionalna podrška manjinskim LGBTI organizacijama koje mogu direktno artikulirati potrebe ovih zajednica umjesto da budu reprezentovane kroz “mainstream” LGBTI aktivizam.
- Promišljena promjena antidiskriminacijskih zakona kako bi eksplicitno prepoznali složenu diskriminaciju kao zasebnu pravnu kategoriju, ne samo kao zbir pojedinačnih formi diskriminacije.
- Kampanje edukacije koje će se fokusirati na destigmatizaciju unutar samih manjinskih zajednica, ali i na percepciju glavnog društva o manjinskim LGBTI pojedincima.
Tragično i ironično svojstvo trenutne stvarnosti jeste da mnogobrojne LGBTI aktiviste manjinskog porijekla često se osjećaju otuđenima ne samo od svojih etničkih zajednica već i od LGBTI pokreta koji može biti slep za njihove posebne potrebe. Kao što navodi jedan aktivista koji je tražio anonimnost: “Ja sam uvijek najvidiljivije bošnjak na gay okupljanjima i previše queer na aktivističkim sastancima bošnjačke zajednice. Kao da se ne uklapam nigdje completno.” Ovaj testimonijal savršeno sažima epistemske izazove sa kojima se suočavaju ovi pojedinci. Njihova življena iskustva često izlaze izvan okvira na koji i manjinski pokret i LGBTI pokret artikuliraju svoje ciljane demografije. A to nije samo pitanje političke reprezentacije – to je pitanje fundamentalnog razumjevanja kako funkcioniraju društvene moći i privilegije u društvima poput Crne Gore gdje se više osa moći ukršta i stvara jedinstvene obrasce marginalizacije.
U narednom periodu, LGBTIQ Socijalni Centar će nastaviti svoj rad na artikuliranju ovih kompleksnih potreba kroz i akademska istraživanja i praktične akcije. Naše, strateški planirane aktivnosti će detaljnije analizirati specifične izazove sa kojima se suočava svaka manjinska zajednica unutar LGBTI populacije, koristeći i kvantitativne podatke i kvalitativne analize narativa. Ono što je jasno jeste da kako Crna Gora nastavlja svoj put prema evropskim integracijama, kvalitet jednakosti njenih građana ne može biti mjeren samo kroz grube poteze zakonodavstva ili politike. Istinska jednakost leži u razumjevanju i adresiranju multiplikativnih efekata različitih formi diskriminacije koje se preklapaju. LGBTI osobe manjinskog porijekla nisu samo fusnote statistike – oni su važni životi ljudi čiji glasovi moraju biti snažnije zastupljeni u društvenim diskusijama o pravima, jednakosti, i budućnosti naše zemlje.
Milica Špajak
Autorka je socijalna radnica, aktivistkinja ljudskih prava u Crnoj Gori
LGBTIQ Socijalni Centar